Razgovarajmo otvoreno o mentalnom zdravlju

Vrlo često se događa da mi klijenti već na prvom susretu, nakon što su opisali svoju situaciju i izrekli što misle i osjećaju, postave dva pitanja: "Jesam li ja normalan?" i "Mislite li da pretjerujem?"

Moje iskustvo jest da je vrlo rijetko tako.

Ljudi se brinu kako su njihove reakcije preuveličane, strah ih je da opterećuju druge ako kažu da im je teško i pitaju se je li to zaista pravi problem ili ih muči zato što su karakterno slabi.

Ponekad osjećaju krivnju što uopće osjećaju nezadovoljstvo jer im je život naizgled skladan.

Biti ljudsko biće nije jednostavno

Svi mi prolazimo kroz različite emocije, od sreće do tuge, od uzbuđenja do straha. Nijedna emocija nije loša sama po sebi, već je dio našeg ljudskog iskustva i svaka emocija ima svoju svrhu, bila ugodna ili neugodna.

Ljutnja nas pokreće da poduzmemo nešto, strah štiti od opasnosti, a tuga nas tjera da zastanemo i lakše proradimo gubitak.

Uvjeravanje da smo dobro onda kada osjećamo da nismo vodi prema tome da potiskujemo svoje prave osjećaje i ne rješavamo ono što nas muči.

Često se i silno trudimo čak niti ne razmišljati o tome. Takav pristup ima za posljedicu povećanje razine stresa, koji za sobom vuče mnoge teškoće kao što su manjak koncentracije i energije, kao i pojavu tjelesnih simptoma poput probavnih smetnji, glavobolja, mišićne napetosti i pogoršanje drugih postojećih zdravstvenih problema.

Ono što možemo učiniti jest prihvatiti da su osjećaji i misli tu i da nemamo razloga okrivljavati se za to. Oni su tu s razlogom i na nama je da iskreno sjednemo i promotrimo ih malo bolje kako bismo vidjeli zašto su ovdje, što nam poručuju i kako možemo usmjeriti naše ponašanje na način koji će biti za nas dobar.

Primjerice- ljutnja je neugodna i može izazvati destruktivno ponašanje koje će naštetiti nama i drugima, no može biti poziv da se konstruktivno usmjerimo i promijenimo svoju situaciju koliko je u našoj moći. Na taj način prihvaćamo sebe i možemo si pružiti pomoć kada nam je potrebna.

Pritisak društvenih normi i medija

Danas živimo u društvu koje je promovira sliku savršenstva i neprestane sreće. Međutim, takva slika je nerealna i možemo se osjećati kao da mi nismo dovoljni i da se ne uklapamo među ljude koji svi izgledaju sretni i uspješni.

Lako se upadne u zamku uspoređivanja, što je igra u kojoj ne možete pobijediti.

Kao trčanje prema cilju, ali trčimo na pokretnoj traci i ne približavamo se ničemu, već samo postajemo sve umorniji.

U vrijeme blagdana pritisak da sve bude savršeno može biti posebno jak. Božić se vezuje uz skladnu obitelj i pozitivnu atmosferu, dok je Nova godina sinonim za okretanje nove stranice i donošenje velikih odluka.

U bilo kojem trenutku svatko može nabrojati bar tri osobe koje su imale "teži život" i (naizgled) kroz sve probleme prošle netakute. Isto tako može nabrojati još više osoba za koje im se čini da su puno uspješnije i sposobnije od nas.

Razmislimo malo o našim prijateljima, o kojima znamo daleko više od onog što se može vidjeti bilo gdje na internetu. Smatrate li da su neuspješni "propaliteti" ili pak da nemaju nijedan nedostatak? Uspoređujete li njihovu situaciju s nekim drugima ili ste usmjereni na njih i njihve potrebe u tom trenutku? Vjerojatno ne. Učinite isto i za sebe, kao da to radite za nekoga do koga vam je stalo.

U mnogim kulturama potiče se izražavanje samo određenih emocija i problema, što može biti povezano i sa spolom. Tako za muškarca nije prihvatljivo da bude tužan jer je to znak slabosti, a žena koja izražava ljutnju često bude proglašena histeričnom. Budući da time naši osjećaji ne nestaju, događa se da primjerice muškarci u depresivnoj fazi često imaju burne reakcije, "kratak fitilj" i iskazuju ljutnju. S druge strane, žene koje zapravo osjećaju ljutnju zbog nepravednih postupaka okoline mogu iskazivati tugu i osjećaj bespomoćnosti.

Reći da nismo u redu, da se osjećamo loše, da nas nešto muči i da nam je teško ne znači da smo nezahvalni i sebični, iako je i to jedna od kulturalnih normi koje su prisutne i vezane uz mentalno zdravlje i izražavanje emocija.

Sasvim je prihvatljivo da istovremeno osjećamo kako nam je teško, iako možda lako nabrojimo sve što imamo, volimo i cijenimo.

Dobre stvari koje imamo u životu možemo gledati kao svoje izvore snage uz pomoć kojih se lakše nosimo s onim što nas muči, umjesto da ih gledamo kao dokaze svoje slabosti i nezahvalnosti.

I mentalno zdravlje je- zdravlje

Otvoreni i iskreni razgovor je važan korak u borbi protiv stigme vezane uz mentalno zdravlje. To nam omogućuje da slobodnije govorimo o svojim problemima i potražimo pomoć kada nam je potrebna.

Ako usporedimo situaciju danas i opću atmosferu otprije, na primjer, 50 godina, što zaista nije tako davno, stigma vezana uz mentalno zdravlje značajno se smanjila. O brizi za mentalno zdravlje, stresu, samopomoći, depresiji i brojnim drugim psihološkim temama otvoreno se govori kroz brojne sadržaje i mnoge medije. Svoj glas tome daju stručnjaci, ali i sami ljudi koji su se suočili sa životnim izazovima i odlučili nešto poduzeti.

Ipak, to ne znači da se više ne susrećemo sa zastarjelim stavovima i predrasudama koje su u puno većoj mjeri vezane za psihičko stanje, nego fizičko zdravlje.

Često se ljudi ustručavaju povjeriti se čak i bliskim osobama zbog straha da će biti proglašeni dramatičnima ili čak ludima. Ponekad ih okolina smatra odgovornima za njihovo stanje ili čak niti ne smatra probleme mentalnog zdravlja stvarnima jer nisu vidljivi i opipljivi kao neke od tjelesnih teškoća i bolesti.

Osobito negativne stavove ljudi imaju prema odlasku psihijatru i uzimanju lijekova, pa se tako plaše da će biti hospitalizirani ili uzimati lijekove koji će od njih napraviti "biljku." To je vrlo daleko od istine i primarna uloga toga jest da se osobi koja ima izraženije teškoće u funkcioniranju u svakodnevnom životu da prilika da ima dovoljno kapaciteta da počne temeljitije raditi na promjeni na bolje.

Osim duboko ukorijenjenih predrasuda tu je i problem vrlo popularne pozitivne psihologije. Poticanje da budemo uvijek pozitivni i vječno guramo naprijed znači da sve osjećaje i misli koji se ne uklapaju u sliku savršenstva i osobnog napretka guramo pod tepih. Takvo razmišljanje je utrka bez cilja i često rezultira time da smo beskrajno iscrpljeni i ne znamo ni sami čime to nismo zadovoljni i zašto nam je teško. I opet- čini nam se da smo jedini i da s nama nešto ne valja.

Cvijet ne raste ako ga ne zalijevamo

Kroz teška vremena učimo i rastemo. Prihvaćanje svojih ranjivosti čini nas jačima i otpornijima, ali samo ako priznamo da su tu. Ako se uvjerimo da je sve u redu, da smo mi u redu, da nas ništa ne muči- mi nemamo nikakvu motivaciju da išta poduzmemo.

Mijenjati nešto što smo se uvjerili da je dobro bilo bi potpuno nelogično. I tako ostajemo tu gdje jesmo, sa smješkom na licu (jer treba biti pozitivan, zar ne? Nitko ne voli mrgude!), no duboko u sebi zapravo nezadovoljni, dok istovremeno kočimo svoj osobni razvoj.

Strah od promjene je vrlo stvaran i nikako nije banalan. Mnogi ljudi odluče živjeti život u skladu s tuđim očekivanjima, pri čemu njihove stvarne želje i potrebe ostanu po strani.

Tako sami sebi dajemo poruku da nismo bitni i da nismo vrijedni brige i pažnje. Možemo osjećati krivicu ili nepovjerenje kada nam drugi žele pružiti pomoć i brigu, a posebice kada sami želimo uzeti vrijeme za sebe, da se vratimo svojim hobijima, opustimo se u kadi ili prošećemo u prirodi.

Na taj način učimo voljeti sebe, kao što brinemo o drugima koje volimo, bez imalo zamjeranja, tako možemo dati dozvolu i sebi da njegujemo svoje tijelo i um.

Najsnažnija i najtrajnija promjena i rast događa se upravo iz ljubavi prema sebi i želji da nam bude bolje.

Razgovarajmo!

Kada prihvatimo da je u redu ne biti u redu i o tome otvoreno razgovaramo, stvaramo sigurniji prostor za sebe i druge. To je poziv na empatiju, razumijevanje, povezivanje i međusobnu podršku.

Nerijetko čujem od svojih klijenata kako su bili jako iznenađeni brojem ljudi u svojoj okolini koji su im rekli da ih muči baš isto to nakon što su skupili hrabrost otvoreno reći kako imaju značajnih problema s anksioznošću ili depresijom ili ih opterećuju odnosi u obitelji. Naravno, kao što mi stavimo smiješak na lice, tako isto to rade i ljudi oko nas, pa nam se ponekad čini da smo jedini na svijetu kojima nedostaje ono nešto što nam treba da budemo sretni.

Otvoreni razgovor može pomoći u smanjenju osjećaja srama i izolacije, koji se vrlo često vežu uz "negativne" emocije i probleme mentalnog zdravlja.

Naravno, važno je zaštititi sebe, pogotovo u početnoj fazi otvaranja, kada možda još nikome nismo rekli što se u nama događa. Možemo odabrati osobu za koju imamo osjećaj da će barem prihvatiti nas takve kakvi jesmo, čak i ako se ne može staviti u našu situaciju. Nigdje u zakonu ne piše da to mora biti član naše obitelji ili prijatelj s kojim provodimo najviše vremena. Bitno je da se uz tu osobu osjećate sigurno i slobodno izraziti svoje osjećaje.

Ukoliko niste sigurni i ne osjećate se spremni podijeliti to s ljudima u vašem životu, a imate potrebu za podrškom, uvijek se možete obratiti stručnoj osobi kao što je psiholog ili psihoterapeut kako biste proradili svoje osjećaje i stekli vještine kojima ćete ovladati onim što vam predstavlja problem.

I na kraju…

Reći da je u redu ne biti u redu je podsjetnik da smo svi ljudi i da je sasvim normalno prolaziti kroz teška vremena.

Prihvaćanjem svojih osjećaja, misli i teškoća otvaramo vrata prema boljem mentalnom zdravlju. Na taj način možemo postići veći osjećaj zadovoljstva životom, dublje se povezati s ljudima oko nas i bolje upoznati sebe.